Postoji statistika o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji koja zvuči kao greška u kucanju: svaki put kad je prošla grupnu fazu Svjetskog prvenstva, osvojila je medalju.
Tri medalje na šest nastupa, iz zemlje s manje od četiri miliona stanovnika. Vrijedi pogledati kako je do toga došlo.
1998, Francuska, bronca na debiju
Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu debitirala 1998. i odmah osvojila treće mjesto. U utakmici za broncu savladala je Nizozemsku 2:1, golovima Roberta Prosinečkog i Davora Šukera.
Šuker je s šest golova bio najbolji strijelac prvenstva. Za zemlju koja je tek nekoliko godina ranije stekla nezavisnost, to je bio ulazak na svjetsku scenu na najglasniji mogući način.
2018, Rusija, srebro
Dvadeset godina kasnije generacija predvođena Lukom Modrićem otišla je korak dalje i stigla do finala. Bio je to najveći uspjeh u historiji hrvatskog nogometa.
Put do finala išao je kroz tri produžetka zaredom, utakmice u kojima je ekipa igrala po sto dvadeset minuta i onda opet izlazila na teren za nekoliko dana. U finalu je Francuska bila bolja, ali srebro je ostalo.
2022, Katar, ponovo bronca
Kad se očekivalo da je generacija istrošena, Hrvatska je u Kataru osvojila treće mjesto. Time je potvrdila ono što je nakon 2018. još moglo izgledati kao izuzetak.
Tri medalje s tri različita takmičenja i s tri različite postave, to nije sreća, to je sistem.
Odakle to dolazi
Objašnjenja se obično svode na nekoliko stvari: jaka klupska škola i rani odlazak igrača u velike lige, generacije koje se preklapaju umjesto da se smjenjuju naglo, i mentalitet ekipe koja u produžecima ne pada.
Uz to ide i nešto teže mjerljivo, osjećaj da reprezentacija predstavlja nešto veće od sporta, koji na ovim prostorima nije rijedak ali se rijetko pretvara u rezultat ovakve dosljednosti.
Šta to znači za region
Za susjede je hrvatski primjer istovremeno inspiracija i frustracija. Dokazuje da veličina zemlje nije prepreka. I postavlja pitanje koje se u svakoj balkanskoj državi postavlja iznova: zašto kod nas ne može isto.
Odgovor vjerovatno nije u talentu. Talenta na ovim prostorima nikad nije falilo.
Put do finala 2018.
Ono što se uz srebro iz Rusije najčešće spominje nije nijedan pojedinačni gol nego izdržljivost. Hrvatska je do finala stigla kroz tri produžetka zaredom, u osmini finala, četvrtfinalu i polufinalu.
To znači tri utakmice po sto dvadeset minuta, s po dva dana odmora između, protiv ekipa koje su svoje mečeve rješavale u redovnom toku. U finale se ušlo s nogama koje su odigrale ekvivalent jedne utakmice više od protivnika.
Godinu dana kasnije Luka Modrić je osvojio Zlatnu loptu, priznanje koje prije njega decenijama nije izlazilo izvan kruga dvojice igrača.
Šta stoji iza rezultata
Hrvatski nogomet ima nekoliko stvari koje se rijetko poklope na jednom mjestu:
- Klupske akademije koje izvoze. Igrači u velike evropske lige odlaze rano, često prije dvadesete godine, i sazrijevaju u sredinama gdje se igra pod pritiskom svake sedmice.
- Preklapanje generacija. Iskusni igrači ostaju u reprezentaciji dok mlađi ulaze, pa se znanje prenosi umjesto da se gubi sa smjenom.
- Takmičarski mentalitet. U produžecima i jedanaestercima Hrvatska decenijama ima natprosječan učinak, a to nije stvar sreće nego pripreme i navike.
Ono što se rjeđe spominje
Uz sve to, hrvatski nogomet godinama prate i unutrašnji problemi, sporovi oko vođenja saveza, prazni stadioni na klupskim utakmicama i navijačke grupe u sukobu s institucijama.
Reprezentativni rezultati su te probleme dijelom zaklonili, ali ih nisu riješili. To je podsjetnik da uspjeh na terenu i uređenost sistema nisu ista stvar, nešto što vrijedi za cijelu regiju.
Izvori: Hrvatski nogometni savez, arhive svjetskih prvenstava.
