Hrvatska je na ljetnim Olimpijskim igrama osvojila ukupno 48 medalja, od kojih 16 zlatnih. Za zemlju od nešto manje od četiri miliona stanovnika, koja na Igrama samostalno nastupa tek od 1992. godine, to je omjer kakav malo ko ima.
Najveći dio te priče vezan je za dva sporta koja se igraju u ekipi.
Rukometna reprezentacija ima dva olimpijska zlata, iz Atlante 1996. i iz Atine 2004, te olimpijsku broncu iz Londona 2012. Uz to ide i naslov svjetskog prvaka osvojen 2003. godine u Portugalu, četiri svjetska srebra i jedna svjetska bronca, kao i tri srebra i tri bronce s evropskih prvenstava.
Zlato iz Atlante bilo je prvo veliko priznanje hrvatskom sportu u samostalnosti i došlo je svega nekoliko godina nakon rata. Zlato iz Atine osam godina kasnije potvrdilo je da nije bila riječ o jednoj generaciji nego o školi.
Vaterpolo je čekao duže. Prvo olimpijsko zlato hrvatski vaterpolisti osvojili su 2012. godine u Londonu. Nakon toga je uslijedila i srebrna medalja s Igara u Parizu.
Ono što ta dva sporta imaju zajedničko objašnjava zašto baš oni.
Oba se oslanjaju na jaku klupsku bazu koja postoji decenijama i koja je preživjela raspad zajedničke države. Oba traže rad s mladima od ranog uzrasta i oba su sportovi u kojima se rezultat gradi kroz sistem, a ne kroz pojedinca. I u jednom i u drugom hrvatski treneri godinama rade u najjačim klubovima Evrope, što znači da znanje kruži i vraća se.
Uz to ide i nešto teže mjerljivo. U zemlji u kojoj je nogomet dominantan sport, rukomet i vaterpolo su uspjeli zadržati status u kojem finale velikog takmičenja zaustavi zemlju. Djeca koja biraju sport imaju uzore i u tim disciplinama, a ne samo na nogometnom terenu.
Rezultat je zemlja koja u tri različita ekipna sporta redovno igra za medalje na najvišem nivou. To u Evropi mogu Francuska, Španija i još nekolicina, i sve su te zemlje višestruko veće.
Ono što se u posljednje vrijeme spominje kao problem nije rezultat nego baza. Broj djece koja se bave sportom opada, kao i svugdje u regiji, a klupske finansije zavise od nekoliko izvora. Generacije koje su donijele te medalje odrastale su u vrijeme kada je sportskih društava bilo više i kada je pristup dvorani bio jednostavniji.
Za sada, brojka od 48 medalja i dalje raste. Pitanje je hoće li rasti istim tempom kada na red dođu djeca koja danas nemaju gdje trenirati.
Izvori: Hrvatski olimpijski odbor, arhive olimpijskih turnira, Hrvatski rukometni savez.
