Svake godine, negdje između kasne zime i ranog proljeća, na Drinskom jezeru kod Višegrada pojavi se prizor koji obiđe svjetske medije. Rijeka nestane pod slojem smeća koji se proteže stotinama metara, dovoljno gustim da po njemu može stajati čovjek.
Iza barijere postavljene na rijeci nakupi se oko pet hiljada kubnih metara otpada.
Sadržaj te mase najbolje objašnjava razmjere problema. Plastične boce u najvećem broju, zatim zarđala burad, polovne gume, kućni aparati, natopljeno drvo. U svakoj sezoni se među tim izvuku i uginule životinje, medicinski otpad i dijelovi automobila.
Ono što je ključno za razumijevanje jeste da najveći dio tog otpada ne nastaje u Višegradu. Dolazi Limom iz Srbije i Drinom iz Crne Gore, uz doprinos okolnih gradova. Tokom zime i ranog proljeća vodotoci u regiji nabujaju i odnesu ogromne količine smeća s desetina nelegalnih deponija koje su decenijama nastajale uz obale.
Barijera kod Višegrada ne stvara problem. Ona ga samo učini vidljivim. Bez nje bi sav taj otpad nastavio nizvodno, kroz Drinu u Savu, pa Savom u Dunav, pa Dunavom u Crno more, i niko ga nikada ne bi izbrojao.
Za lokalnu zajednicu posljedice su vrlo konkretne. Višegrad i okolina posljednjih godina grade turističku ponudu na rijeci, na splavarenju, na Andrićgradu, na kanjonu koji je jedan od najljepših u ovom dijelu Evrope. Fotografija rijeke prekrivene smećem, koja svake godine obiđe svijet, poništava sve što je uloženo u promociju.
Postoji i zdravstvena strana. Dio prikupljenog otpada završi spaljivanjem, jer je to najjeftiniji način da se riješi, a spaljivanje plastike i medicinskog otpada oslobađa materije koje se u zraku zadržavaju danima. Stanovništvo koje živi uz rijeku tako dvaput plati isti problem.
Ono što se ponavlja jednako precizno kao i sam otpad jeste institucionalni odgovor. Aktivisti koji se ovim bave godinama opisuju isti obrazac. Institucije triju država sastanu se, konstatuju problem, daju izjave i obećaju koordinaciju. Sljedeće zime scena se ponovi identično.
Razlog nije nedostatak znanja o rješenju. Rješenje je poznato i nije komplikovano. Sanacija nelegalnih deponija uz obale Lima i gornje Drine, jer se problem rješava na izvoru, ne na barijeri. Uspostavljanje redovnog odvoza otpada u naseljima koja ga danas nemaju, jer čovjek koji nema kontejner baca u rijeku. I međudržavni sporazum s obavezama i rokovima, a ne s izjavama.
Trošak takvog programa je poznat i mjerljiv. Trošak čišćenja barijere svake godine, uz gubitak turističke sezone i zdravstvene posljedice, nije nikada ozbiljno izračunat, ali gotovo sigurno je veći.
U međuvremenu, posao ostaje na lokalnom komunalnom preduzeću, koje svake godine izvlači ono što stigne, s opremom koja za tu količinu nije predviđena.
Rijeka koja je u književnosti ovog prostora simbol trajanja i veze između obala, danas je najpoznatija po tome što zaustavi otpad tri države na jednom mjestu.
Podaci i izvještaji: Radio Slobodna Evropa, Klix, Tacno.net, izjave aktivista iz Eko centra Višegrad.
