Postoji stavka u ekonomiji Bosne i Hercegovine koja se ne planira, ne oporezuje na izvoru i ne zavisi ni od jedne domaće odluke, a bez nje bi se cijela slika raspala. Riječ je o novcu koji šalju ljudi koji su otišli.
Tokom 2025. godine kroz lične transfere iz inostranstva u Bosnu i Hercegovinu stiglo je 4,46 milijardi konvertibilnih maraka. U prva tri mjeseca 2026. stiglo je još 956,6 miliona, što znači da se tempo nije usporio.
Udio ukupnih doznaka u bruto domaćem proizvodu iznosio je 12,98 posto u 2025. i 13,02 posto godinu ranije. Samo lični transferi u devet mjeseci 2025. činili su oko 7,8 posto BDP-a.
Malo koja evropska ekonomija ima ovakvu strukturu. Zemlje u kojima doznake prelaze deset posto BDP-a po pravilu su ili male ostrvske države ili zemlje koje su prošle kroz masovno iseljavanje. Bosna i Hercegovina je u drugoj kategoriji i to je jedina stavka na kojoj je među prvima u Evropi.
Ono što taj novac čini posebnim jeste kako se troši. Doznake ne idu u investicije nego u potrošnju. Plaćaju se računi, lijekovi, školarine, gradnja i dogradnja kuća, automobili, sahrane i svadbe. To znači da direktno održavaju maloprodaju, građevinarstvo i uslužni sektor, dakle upravo one grane koje u statistici izgledaju kao domaći privredni rast.
Dio te potrošnje vraća se državi kroz porez na dodatu vrijednost, i to je uredan prihod budžeta za koji nije trebalo napraviti ništa.
Ta zavisnost ima i naličje o kojem se rjeđe govori. Novac koji redovno stiže smanjuje pritisak da se bilo šta mijenja. Porodica koja svaki mjesec dobije nekoliko stotina eura može preživjeti i s lošom platom ili bez posla, pa se nezadovoljstvo ne pretvara u zahtjev. Ekonomisti to zovu socijalnim amortizerom, i on radi tačno ono što mu ime kaže, ublažava udarac i time uklanja razlog za popravku.
Drugi problem je trajanje. Doznake su najviše onda kada je iseljenik prve generacije, s roditeljima, braćom i kućom koja ga čeka. Kod druge generacije iznos pada, kod treće gotovo nestane. Ljudi koji su otišli devedesetih šalju i dalje. Njihova djeca, rođena u Njemačkoj ili Austriji, nemaju kome slati.
To znači da ovaj priliv, koliko god sada izgledao stabilno i rastuće, ima rok trajanja koji se mjeri u generacijama, a ne u decenijama. Novi val iseljavanja ga privremeno obnavlja, ali svaki novi val je i novi gubitak radne snage.
Postoji i pitanje koje se u BiH postavlja godinama, a odgovor se ne mijenja. Zašto se taj novac ne usmjeri u nešto što traje. Iskustva zemalja koje su imale sličan priliv, od Meksika do Filipina, pokazuju da to nije nemoguće ali traži konkretne alate. Fondove u koje dijaspora ulaže uz garanciju države. Poreske olakšice za investicije iseljenika. Uklanjanje administrativnih prepreka koje čovjeka iz Njemačke natjeraju da za registraciju firme dolazi tri puta.
Ništa od toga ne postoji u obliku koji bi promijenio navike. Zato novac i dalje ide onako kako ide, s računa na račun, iz ruke u ruku, na ime i prezime.
Četiri i po milijarde maraka godišnje šalju ljudi koji su izračunali da im je bolje otići. Isti taj iznos je razlog zbog kojeg mnogi koji su ostali mogu priuštiti da ostanu.
Podaci: Centralna banka Bosne i Hercegovine, saopštenja o platnom bilansu i ličnim transferima.
