U zdravstvenom sistemu Bosne i Hercegovine postoji podjela koja se nigdje ne piše, ali je svakom pacijentu jasna nakon prvog uputa. Postoje oni koji čekaju i oni koji plate.
Pacijent koji nije hitan slučaj u javnom zdravstvu na listi čekanja provede od sedmice do šest mjeseci. Za pretrage magnetnom rezonancom ili kompjuterizovanom tomografijom, kao i za operacije bolesti koje ne ugrožavaju život neposredno, čekanje zna doseći i godinu dana.
Vremena variraju po ustanovama i po vrsti pretrage. Magnetna rezonanca koljena čeka se u prosjeku oko tri sedmice. Najduže se čeka na magnetnu rezonancu, CT i zahvate koji traže sedaciju, jer ti postupci zahtijevaju posebnu pripremu pacijenta i vezani su za ograničen broj aparata i osoblja koje ih opslužuje.
U privatnim ustanovama slika je drugačija. Tamo se u pravilu ne vode liste čekanja za operativne zahvate, a većina slučajeva realizuje se unutar sedam dana. Hitni pacijenti primaju se odmah.
Razlika nije u medicini nego u kapacitetu i u tome ko ga plaća. Ista magnetna rezonanca, često i isti ljekar koji radi u obje ustanove, dostupna je za tri dana ako pacijent izdvoji nekoliko stotina maraka, ili za nekoliko mjeseci ako čeka preko osiguranja koje je uredno uplaćivao cijeli radni vijek.
Za veliki dio populacije ta razlika nije izbor. Prosječna penzija u BiH ne pokriva cijenu jedne takve pretrage.
Uzrok koji se u zdravstvenim ustanovama najčešće navodi jeste nedostatak kadra. To je tačno, ali je posljedica, ne uzrok. Ljekari i medicinske sestre odlaze, na njihova mjesta se ne zapošljava jednakim tempom, a broj pacijenata ne opada nego raste jer stanovništvo stari.
Postoji i organizacioni dio koji se rjeđe spominje. Aparati u javnim ustanovama u mnogim slučajevima rade u jednoj smjeni. Magnetna rezonanca koja košta milione stoji neiskorištena popodne i vikendom, dok liste rastu. Uvođenje druge smjene tražilo bi dodatno osoblje i drugačiji ugovor s fondom zdravstvenog osiguranja, i upravo se na tome zaustavlja.
Uz to ide i neuređenost samih lista. U velikom broju ustanova one nisu javno dostupne, pa pacijent ne može provjeriti gdje se nalazi ni koliko je ljudi ispred njega. Tamo gdje se liste objavljuju, kao što je slučaj u nekim susjednim zemljama, sam čin objavljivanja je smanjio čekanje jer je postalo vidljivo ko se i kako pomjera.
Najveća cijena tog sistema ne plaća se u novcu nego u vremenu. Bolest koja se otkrije šest mjeseci kasnije nije ista bolest. Nalaz koji stigne nakon što je stanje napredovalo mijenja i tretman i ishod, a razlika u trošku liječenja između rane i kasne dijagnoze višestruko premašuje uštedu ostvarenu na listi čekanja.
Ono što bi pomoglo poznato je i nije revolucionarno. Javne i redovno ažurirane liste čekanja za svaku ustanovu. Rad dijagnostičkih aparata u dvije smjene. Ugovaranje kapaciteta u privatnim ustanovama za pacijente s javnim osiguranjem, po jasnoj cijeni i s jasnim kriterijem. I zadržavanje kadra, jer bez ljudi nijedna od prethodnih mjera ne znači ništa.
Do tada ostaje podjela s početka. Jedni čekaju, drugi plate, a bolest ne pravi razliku između njih.
Podaci: izvještaji i izjave iz zdravstvenih ustanova u BiH, analize dostupnosti zdravstvene zaštite, uporedna praksa objavljivanja lista čekanja u regiji.
