U aprilu 2024. godine Hrvatska je u Kazneni zakon uvela novo kazneno djelo, teško ubojstvo ženske osobe, poznatije kao femicid. Time je postala jedna od svega nekoliko evropskih zemalja koje su to učinile, uz Kipar, Maltu i Italiju.
Za to djelo predviđena je kazna zatvora od deset godina do dugotrajnog zatvora, a ono ne zastarijeva.
Zakon precizno određuje kada se ubistvo kvalifikuje kao femicid. Ako je počinjeno prema bliskoj osobi, prema osobi koju je počinilac ranije zlostavljao, prema ranjivoj osobi, prema osobi u odnosu podređenosti ili ovisnosti, u okolnostima seksualnog nasilja, ili zbog odnosa koji ženu stavljaju u neravnopravan položaj.
Ta definicija je važna jer rješava upravo ono što u većini pravnih sistema u regiji ne postoji. Prije nje, ubistvo žene bilo je ubistvo, bez obzira na motiv i bez obzira na to šta mu je prethodilo.
Ono što se dogodilo nakon usvajanja pokazuje i domete i granice takvog zakona.
Od uvođenja do septembra 2025. potvrđeno je sedam optužnica. Šest od njih odnosi se na pokušaj femicida. Doneseno je četiri presude, od kojih se tri tiču pokušaja.
Istovremeno, tokom 2025. godine u Hrvatskoj je ubijeno devetnaest žena. Po broju ubistava žena u odnosu na broj stanovnika Hrvatska se nalazi pri samom vrhu Evropske unije.
Ta dva podatka jedan uz drugi objašnjavaju zašto je rasprava o zakonu nastavljena i nakon što je usvojen.
Zagovornici navode da zakon radi upravo ono zbog čega je uveden. Čini pojavu vidljivom, omogućava da se broji, obavezuje pravosuđe da utvrđuje motiv i uklanja mogućnost da se ubistvo žene tretira kao porodična tragedija bez konteksta. Podatak da se većina potvrđenih optužnica odnosi na pokušaj tumači se kao znak da sistem ranije reaguje.
Kritičari, uključujući i dio pravne struke, upozoravaju da uvođenje motiva kao elementa bića krivičnog djela otvara pitanja u dokazivanju, i da zakon sam po sebi ne mijenja ono što mu prethodi.
Ono što obje strane navode kao neriješeno jeste isto. Zakon djeluje nakon što se ubistvo dogodi. Prevencija se odvija ranije, kroz prijave koje se ne uzimaju ozbiljno, kroz zaštitne mjere koje se izreknu pa ne kontrolišu, kroz sigurne kuće kojih nema dovoljno i kroz postupke koji traju predugo.
Za region, hrvatski primjer je koristan iz jednog razloga. Pokazuje šta se dobija uvođenjem femicida u zakon, a šta ne. U Bosni i Hercegovini, gdje taj pojam u zakonu ne postoji i gdje jedinstvene statistike nema, hrvatsko iskustvo je najbliži dostupan pokazatelj.
Zaključak koji se iz njega izvlači nije da zakon nije potreban. Nego da je zakon prvi korak, a ne posljednji.
Izvori: Kazneni zakon Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa RH, analize sudske prakse u slučajevima ubojstava žena, HRT.
