Prema istraživanju UNICEF-a, 55 posto djece u Bosni i Hercegovini iskusilo je neki oblik nasilja u školskom okruženju. Više od polovine.
Uz taj podatak ide drugi, koji objašnjava zašto se problem ne rješava. Oko 70 posto slučajeva vršnjačkog nasilja nikada ne bude prijavljeno.
To znači da svaki put kada se u javnosti pojavi snimak tuče iz školskog hodnika i kada slijedi ciklus reakcija, izjava i najava mjera, govori se o manjini slučajeva. O onima koji su snimljeni ili su završili s povredom koja se nije mogla sakriti. Ostalih sedam od deset dogodi se i završi bez ijednog traga u bilo kojoj evidenciji.
Razlozi zbog kojih djeca ne prijavljuju u istraživanjima se ponavljaju i nisu komplikovani. Strah od odmazde, jer nasilnik ostaje u istom razredu i sutradan. Stid, naročito kod dječaka, kojima se kroz okolinu prenosi da je prijava znak slabosti. Uvjerenje da se ništa neće promijeniti, koje se najčešće temelji na iskustvu nekoga ko je već pokušao. I strah da će roditelji reagovati tako da situaciju pogoršaju.
Škole u tome imaju nezahvalan položaj. Formalno su dužne reagovati, ali su alati kojima raspolažu ograničeni, a posljedice za nasilnika najčešće se svode na ukor i razgovor. Kada se radi o učeniku koji je maloljetan i ispod granice krivične odgovornosti, škola je jedina institucija u lancu, a pedagoško-psihološka služba u velikom broju škola u BiH ili ne postoji ili je jedan čovjek na više stotina učenika.
Ono što se posljednjih godina promijenilo jeste priroda nasilja. Uz fizičko, koje je vidljivo, raste udio onog koje se nastavlja i kada dijete dođe kući. Snimci se dijele, grupe na mrežama nastavljaju ono što je počelo u učionici, a izolacija razreda prema jednom djetetu organizuje se u razgovorima kojima odrasli nemaju pristup.
Za razliku od tuče, to ne ostavlja modricu i zato se u statistici ne pojavljuje gotovo nikako.
Posljedice su dobro dokumentovane u stručnoj literaturi i ne završavaju se sa školom. Djeca izložena dugotrajnom vršnjačkom nasilju imaju značajno veći rizik od anksioznih i depresivnih poremećaja u odrasloj dobi, češće napuštaju školovanje i teže grade odnose. Kod dijela njih javlja se i suprotna reakcija, prelazak na stranu onih koji nasilje vrše, jer je to jedini način da se izađe iz uloge žrtve.
Nevladine organizacije u BiH pokušavaju popuniti prazninu kroz platforme za anonimnu prijavu, koje omogućavaju djetetu da opiše šta se dešava bez otkrivanja identiteta. To ima smisla kao prvi korak, ali ne zamjenjuje sistem.
Ono što bi pomoglo poznato je iz zemalja koje su ovaj problem tretirale ozbiljno. Obavezan psiholog u svakoj školi, s brojem učenika po stručnjaku koji je ljudski izvediv. Jasan i pisan protokol postupanja koji je poznat i djeci i roditeljima, s rokovima. Obavezna evidencija svakog prijavljenog slučaja, jer ono što se ne bilježi ne postoji. I rad s onima koji nasilje vrše, ne samo kažnjavanje, jer nasilnik u velikom broju slučajeva i sam dolazi iz nasilne sredine.
Do tada, brojka od 55 posto ostaje procjena zasnovana na onome što su djeca pristala reći istraživačima. Stvarna je gotovo sigurno veća.
Podaci: istraživanja UNICEF-a o nasilju nad djecom u BiH, izvještaji ombudsmana za djecu, analize udruženja koja se bave zaštitom djece.
