Kabinet predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića reagovao je nakon smrti Ratka Mladića ocjenom da odnos prema porodici ne može biti izgovor za relativizaciju ratnih zločina.
Ta rečenica u crnogorskom kontekstu nije opšte mjesto nego odgovor na nešto konkretno. Nakon svake smrti osobe osuđene za ratne zločine u regiji se otvara isti obrazac. Pojavljuju se izjave koje presudu ne osporavaju direktno, ali je stavljaju u drugi plan, obično kroz jezik saučešća, porodice i ljudske mjere.
Upravo na to se poruka iz Podgorice odnosi.
Crna Gora ima specifičan položaj u toj raspravi. Bila je dio države u čije se ime rat vodio, a nije bila poprište sukoba. To znači da se pitanje odgovornosti tamo postavlja drugačije nego u Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj, ali se postavlja.
Postoje i konkretni predmeti. Deportacija izbjeglica iz Bosne i Hercegovine 1992. godine, kada su crnogorske vlasti predale civile snagama koje su ih potom ubile, godinama je bila tema sudskih postupaka i državnog izvinjenja. Napad na Dubrovnik i logor Morinj takođe su predmeti koji su prošli kroz pravosuđe.
Zbog toga se u Crnoj Gori rasprava o ratnim zločinima vodi i unutar zemlje, ne samo o susjedima.
Ono što ovakve poruke iz institucija znače u praksi jeste postavljanje granice. Ne zabranjuje se porodici da žali. Kaže se da žaljenje porodice ne mijenja ono što je sud utvrdio.
Ta razlika djeluje očigledno, ali se u regiji redovno briše. Presude Haškog tribunala i domaćih sudova u velikom dijelu javnosti nisu prihvaćene kao utvrđene činjenice nego kao stav jedne strane, a smrt osuđenog postaje prilika da se ta rasprava otvori iznova.
Za porodice žrtava, svaka takva rasprava znači ponavljanje istog razgovora. Trideset godina kasnije, i dalje se dokazuje ono što je već dokazano na sudu.
Poruka iz Podgorice utoliko nije bila o jednom čovjeku nego o tome kako se u regiji govori o presudama koje su odavno pravosnažne.
Izvori: saopštenje Kabineta predsjednika Crne Gore, izvještaji crnogorskih medija, arhiva postupaka za ratne zločine pred sudovima u Crnoj Gori.
