Minimalne zarade u državama Zapadnog Balkana i dalje su znatno ispod granice od hiljadu eura, pokazuju podaci Eurostata za juli ove godine. U Crnoj Gori minimalna bruto zarada iznosi 670 eura, dok je u Sjevernoj Makedoniji 624 eura.
Crna Gora se po tom pokazatelju nalazi ispred Sjeverne Makedonije, ali iza Srbije. Riječ je o bruto iznosima, dakle o sumama prije odbitka poreza i doprinosa, pa je iznos koji radnik stvarno primi niži.
Poređenje minimalnih zarada između država ima ograničenu vrijednost ako se ne uzme u obzir kupovna moć. Ista suma u dvije države ne znači isti životni standard, jer se cijene stanovanja, hrane i energije razlikuju. Eurostat zbog toga uz nominalne iznose objavljuje i preračun prema standardu kupovne moći.
Ono što se iz podataka vidi jeste razmjer razlike u odnosu na zapadni dio Evrope. U državama članicama Unije s najvišim minimalnim zaradama te sume prelaze dvije hiljade eura, pa je razlika višestruka, a ne postepena.
Za region ta razlika ima posljedicu koja se mjeri brojem ljudi. Odlazak radne snage prema zapadnoj Evropi traje već godinama i pogađa prije svega zdravstvo, građevinarstvo, ugostiteljstvo i saobraćaj. Poslodavci u regionu sve češće govore da ne mogu pronaći radnike ni za poslove koji su do nedavno imali više kandidata nego mjesta.
Minimalna zarada je pritom samo donja granica, a ne prosjek. U praksi veliki broj radnika prima iznos blizu minimalca, posebno u djelatnostima u kojima je prijavljivanje na minimalnu osnovicu uobičajena praksa, a razlika se isplaćuje mimo evidencije.
Države u regionu minimalnu zaradu povećavaju gotovo svake godine, ali povećanja često prate rast cijena, pa realni efekat bude manji od nominalnog. Zbog toga se u javnoj raspravi sve češće umjesto iznosa minimalca pominje pitanje potrošačke korpe i odnosa zarade prema njoj.
Bosna i Hercegovina ima dodatnu specifičnost jer se minimalna zarada utvrđuje odvojeno u dva entiteta, pa jedinstvenog podatka za cijelu državu nema.
Eurostat podatke o minimalnim zaradama objavljuje dva puta godišnje, u januaru i julu, i obuhvata države članice Unije te zemlje kandidate koje dostavljaju podatke. Pokazatelj se odnosi na zakonski propisanu minimalnu bruto zaradu, pa države u kojima se minimalac utvrđuje kolektivnim ugovorima, a ne zakonom, u toj statistici ne figuriraju.
Razlika između bruto i neto iznosa u regionu je značajna, jer opterećenje zarada porezima i doprinosima spada među više u Evropi. Zbog toga poslodavac za isplatu minimalne zarade izdvaja osjetno više od onoga što radnik primi na račun.
Posljedica je raširena praksa prijavljivanja na minimalnu osnovicu, pri čemu se razlika isplaćuje izvan evidencije. Takva praksa radniku kratkoročno donosi veći iznos u ruke, ali mu umanjuje osnovicu za penziju, bolovanje i porodiljsko odsustvo.
Države u regionu posljednjih godina pokušavaju smanjiti opterećenje zarada, najčešće povećanjem neoporezivog dijela. Efekat tih mjera ograničen je time što se istovremeno povećavaju i cijene, pa realni rast bude manji od onoga što pokazuju nominalni iznosi.
