Postoji podatak koji u Bosni i Hercegovini nikoga više ne iznenađuje, a trebao bi. Početkom 2026. godine minski sumnjiva površina iznosila je 774,69 kvadratnih kilometara. To je 1,51 posto ukupne teritorije države, trideset godina nakon završetka rata.
Plan za ovu godinu predviđa čišćenje 75 kvadratnih kilometara. Manje od deset posto onoga što je preostalo.
Uz takav tempo, računica je jednostavna i ne treba za nju stručnjak. Vlasti će zatražiti novo produženje roka za ispunjenje međunarodnih obaveza, jer je već sada izvjesno da cilj postavljen za mart 2027. neće biti dostignut. Nova ciljna godina koja se spominje jeste 2034, ali i ona zavisi od usvajanja novog zakona o deminiranju koji još nije donesen.
Iza tih brojeva stoje ljudi koji taj posao rade. Tokom humanitarnog deminiranja u Bosni i Hercegovini poginula su 53 deminera. Ukupno je 134 njih poginulo ili povrijeđeno obavljajući posao u kojem se greška ne ispravlja.
To je zanimanje bez glamura, bez medijske pažnje osim kada se dogodi nesreća, i s platom koja ni izbliza ne odgovara riziku. Ljudi koji ga rade uglavnom su iz istih onih krajeva koje čiste.
Operativna baza Centra za uklanjanje mina i dalje sadrži 8.415 minskih zapisnika o minskim poljima. Od početka procesa deminiranja opasnost je uklonjena na 10.713 lokacija, što znači da je posao odrađen otprilike do polovine, a da je ono što ostaje po pravilu teže od onoga što je već urađeno. Lako dostupna područja očišćena su prva. Ostalo je ono na strminama, u šumi, na terenu na koji se mašine ne mogu dovesti.
Broj ljudi koje se to direktno tiče varira zavisno od metodologije, ali nijedna procjena nije mala. Prema jednima, minska opasnost ugrožava oko 545.600 stanovnika. Prema drugima, više od 93.000 ljudi živi pod direktnom ugroženošću, dakle u naseljima u čijoj se neposrednoj blizini nalazi sumnjiva površina.
Za njih to nije apstrakcija. To je livada na koju se ne izgoni stoka, šuma iz koje se ne vadi drvo, njiva koja se ne obrađuje i put kojim se ide zaobilazno. U krajevima gdje je poljoprivreda jedini prihod, minsko polje nije samo opasnost nego i ekonomska presuda selu.
Posebnu kategoriju čine ljudi koji uđu u sumnjivo područje svjesno, najčešće zbog drva, gljiva ili paše. Statistika žrtava godinama pokazuje isti obrazac. Nesreće se rijetko dešavaju slučajnim prolaznicima. Dešavaju se ljudima koji su znali da je područje sumnjivo, ali su procijenili da nemaju izbora.
Ono što je usporilo cijeli proces nije nedostatak znanja nego novca i organizacije. Deminiranje je finansirano velikim dijelom iz donacija, a donatorski interes za Bosnu i Hercegovinu opada godinama, jer je rat davno završen i svijet ima nove krize. Domaći budžeti pokrivaju manji dio, a zakonski okvir koji bi ubrzao postupak stoji u proceduri.
U međuvremenu, oznake koje označavaju sumnjiva područja propadaju. Crvene table blijede, žice pucaju, kolčevi trunu. Na terenu se svake godine obnavlja dio obilježja, ali ne sav.
Trideset godina je dovoljno dugo da naraste generacija koja rat ne pamti. Ta generacija sada ide u te iste šume, i za nju crvena tabla nije uspomena nego jedini znak da nešto nije u redu.
Podaci: Centar za uklanjanje mina u BiH (BHMAC), Plan aktivnosti protivminskog djelovanja u BiH za 2025. i 2026. godinu.
