Postoji broj koji u Bosni i Hercegovini nikada nije prestao da se izgovara, a rijetko se do kraja razumije. Sedam hiljada šesto ljudi se i dalje traži. Ne u prenesenom smislu, doslovno, s papirima, s DNK uzorcima, s bagerima na terenu i s porodicama koje trideset godina drže telefon na dohvat ruke.
Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine od kraja rata identifikovao je više od 26.000 osoba. To je broj koji se rijetko navodi kao uspjeh, iako jeste jedan od najvećih poslova te vrste ikada obavljenih. Baza podataka Instituta trenutno sadrži 11.188 slučajeva nestalih, a verifikovanih osoba za kojima potraga i dalje traje ima oko 7.600.
Uz to postoji i podatak koji se najteže sluša. U mrtvačnicama širom zemlje nalazi se oko 2.800 posmrtnih ostataka za koje se u trenutku ekshumacije pretpostavljalo da pripadaju nestalim osobama, a koji do danas nisu identifikovani. To su tijela bez imena, izvađena iz zemlje, obrađena, evidentirana, i ostavljena da čekaju uzorak koji će se poklopiti.
Institut za nestale osobe BiH jedinstvena je institucija u svijetu i to nije fraza iz saopštenja. Formiran je tako da na traženju nestalih zajedno rade sve strane koje su učestvovale u ratu. Nigdje drugdje nakon sukoba takve razmjere nije napravljeno tijelo u kojem oni koji su bili na suprotnim stranama sjede za istim stolom i traže iste ljude. Da li to funkcioniše savršeno, drugo je pitanje. Da postoji, postoji.
Posao se s godinama ne olakšava nego otežava. Svjedoci koji su znali gdje su grobnice umiru. Teren se mijenja, gradi se, kopa se, sadi se. Sekundarne i tercijarne grobnice, mjesta na koja su posmrtni ostaci premještani da bi se zločin sakrio, znače da se kosti jedne osobe nalaze na tri različita lokaliteta, ponekad udaljena desetinama kilometara. Identifikacija tada nije jedan nalaz nego niz nalaza kroz godine, a porodica sahranjuje isto tijelo više puta.
Sve to podrazumijeva saradnju koja prelazi granice. Slučaj porodice Klapuh iz Foče je primjer: Hasan, njegova supruga Ferida i kćerka Sena ubijeni su 6. jula 1992., a tijela su bačena s mosta u Plužinama, u Crnoj Gori. Ferida i Sena identifikovane su ranije. Hasan je identifikovan tek nakon ekshumacije provedene u Nikšiću, trideset četiri godine nakon zločina. Da bi se to dogodilo, morale su se poklopiti institucije dvije države, arhive, uzorci i volja da se predmet ne zatvori.
Upravo se na tome najčešće zapinje. Stručnjaci koji prate ovu oblast godinama ponavljaju istu stvar: razmjena informacija i operativna saradnja između Crne Gore, Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja regije mogla bi biti znatno bolja. Grobnice ne poštuju granice, ali predmeti ih poštuju.
Za porodice, matematika je jednostavnija i okrutnija. Nema procesa žalovanja koji može početi dok nema tijela. Nema imovinskih pitanja koja se mogu riješiti, nema penzije, nema papira, nema mjesta na koje se ide jednom godišnje. Postoji samo status koji na papiru glasi „nestala osoba”, a u životu znači da se nešto nikada nije završilo.
Zato brojka od 7.600 nije statistika. To je 7.600 domaćinstava u kojima je jedno mjesto za stolom ostalo prazno tri decenije, i u kojima svaki poziv iz Instituta i dalje izaziva istu reakciju.
Posao traženja bliži se kraju u smislu u kojem se svaki takav posao bliži kraju, ne zato što će svi biti pronađeni, nego zato što će jednog dana ponestati i svjedoka i tragova. Koliko se stigne do tada, toliko će biti. Sve ostalo ostaje otvoreno zauvijek.
Podaci: Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH.
