Od 2013. do 2025. godine u Bosni i Hercegovini ubijeno je 89 žena. Šezdeset jedno od tih ubistava dogodilo se poslije 2020. Brojka ne opada, raste, i to ubrzano.
Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, samo u periodu od početka 2023. do kraja 2024. ubijeno je 35 žena. Kod njih 17 počinilac je bio partner ili bivši partner. Ostatak su bili očevi, sinovi, braća, rođaci, ljudi iz istog domaćinstva ili iste porodice.
Ono što te brojeve čini težim nije njihova veličina nego to koliko su nesigurni. Jedinstvena statistika o femicidu u Bosni i Hercegovini ne postoji. Ne vodi je jedna institucija, ne prikuplja se po istoj metodologiji, ne objavljuje se redovno. Ono što danas znamo sastavljeno je iz izvještaja agencija, nevladinih organizacija i medijskih arhiva, dakle iz onoga što je neko uspio da izbroji, a ne iz onoga što država vodi.
Razlog je jednostavan i utoliko poražavajući. Femicid u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine nije pravno definisan. Taj pojam u krivičnim zakonima ne postoji. Ubistvo žene zato što je žena vodi se kao ubistvo, teško ubistvo ili ubistvo u porodici, kategorije koje ne bilježe motiv i ne prave razliku između svađe koja je izmakla kontroli i sistematskog nasilja koje je godinama vodilo prema ishodu.
Posljedica nije samo terminološka. Ako pravni sistem ne prepoznaje pojavu, ne može je ni mjeriti. Ako je ne mjeri, ne može planirati prevenciju. A ako ne planira prevenciju, sve ostaje na reakciji, na policiji koja izlazi na poziv i sudu koji sudi nakon što je već sve gotovo.
Ono što stručnjaci koji se bave ovom oblašću ponavljaju gotovo doslovno u svakom istraživanju glasi: svakom femicidu prethode godine zlostavljanja. Ne dani, ne sedmice, godine. Prijave koje su podnesene pa povučene. Prijave koje nisu podnesene jer žena nije imala gdje otići. Zaštitne mjere koje su izrečene pa nisu kontrolisane. Komšije koje su čule pa nisu zvale. Rodbina koja je znala pa je savjetovala da se izdrži zbog djece.
U analizama slučajeva femicida u regionu ponavlja se i obrazac koji zabrinjava posebno: femicid-suicid, kada počinilac nakon ubistva oduzme život i sebi. Takvi slučajevi gotovo redovno završe bez sudskog postupka, pa i bez ikakvog institucionalnog ispitivanja šta je prethodilo i ko je propustio da reaguje. Predmet se zatvara jer nema kome da se sudi.
Svaki od tih 89 slučajeva prošao je kroz sistem u nekom trenutku. Kroz centar za socijalni rad, kroz policijsku stanicu, kroz ordinaciju hitne pomoći, kroz sud. U velikom broju njih postojao je papir. Postojao je razgovor. Postojala je prilika.
Zato se u analizama najčešće ne govori o čudovištima nego o propustima. Svaka ubijena žena, kako je formulisano u jednom od izvještaja, pokazuje gdje je sistem popustio, koja karika nije reagovala, koji rok je propušten, koja mjera nije provjerena.
Šta bi konkretno pomoglo, nije nepoznanica i ne traži revoluciju. Uvođenje femicida kao zasebnog krivičnog djela ili barem kao otežavajuće okolnosti. Jedinstvena i javno dostupna evidencija. Obavezna analiza svakog slučaja nakon što se dogodi, po ugledu na zemlje koje to rade, s ciljem da se utvrdi gdje je propušteno. Kontrola izrečenih zaštitnih mjera, a ne samo njihovo izricanje. I dovoljno mjesta u sigurnim kućama, jer žena koja nema gdje otići ne odlazi.
Za sada, brojka od 89 ostaje ono što jeste: zbir koji je neko morao ručno sastaviti, jer ga država ne vodi.
Podaci: Agencija za ravnopravnost spolova BiH, UNDP, izvještaji organizacija okupljenih u Sigurnoj mreži, medijske arhive. Ako trpite nasilje, pozovite 1265 (FBiH) ili 1264 (RS), pozivi su besplatni i anonimni.
