Svake godine kada temperatura padne i vjetar stane, u Bosni i Hercegovini počne isti razgovor. Aplikacije za mjerenje kvaliteta zraka počnu prikazivati brojeve koji se drugdje u Evropi ne viđaju, gradovi se nađu na vrhu svjetskih lista, a rasprava se za nekoliko dana svede na to koliko su krivi ljudi koji lože drva.
Podaci govore nešto drugo. Među deset najzagađenijih gradova u Evropi redovno se nalaze četiri iz Bosne i Hercegovine, Lukavac, Tuzla, Zenica i Sarajevo. Zenica je pri tome grad koji u BiH obično ima najgori kvalitet zraka, i to nije zbog domaćinstava nego zbog željezare.
Indeks kvaliteta zraka temelji se na mjerenju lebdećih čestica, PM2.5 i PM10, te ozona, dušikovog dioksida, sumpornog dioksida i ugljičnog monoksida. Čestice PM2.5 su one koje odlučuju o zdravstvenim posljedicama jer su dovoljno sitne da prođu kroz pluća u krvotok. One ne dolaze iz jednog izvora, ali dolaze iz izvora koji su poznati i popisani.
Prvi su stare termoelektrane. Ugljevik, Tuzla, Kakanj i Gacko su postrojenja projektovana u vrijeme kada standardi emisija nisu bili ni blizu današnjih. Ona proizvode struju, zapošljavaju ljude i drže cijeli gradove ekonomski uspravnima, i to je razlog zbog kojeg se o njima decenijama govori oprezno. Ali proizvode i emisije koje se u mjerenjima jasno vide, naročito u dolinama gdje se zrak zadržava.
Drugi je industrija, gdje željezara u Zenici zauzima posebno mjesto. Grad u kotlini, postrojenje u sredini, i meteorologija koja zimi radi protiv njega.
Treći je onaj o kojem se najmanje priča, a najveći je u svakodnevici, saobraćaj. Preko 70 posto registrovanih motornih vozila u BiH koristi dizel. To je udio kakav u zapadnoj Evropi ne postoji, i posljedica je decenija uvoza polovnih vozila iz zemalja koje su ta ista vozila prestale htjeti. Dizel motori, posebno stariji, daleko su veći izvor čestica od benzinskih.
Tu je i inverzija, meteorološka pojava u kojoj sloj toplijeg zraka legne iznad hladnijeg i zatvori kotlinu kao poklopac. Sarajevo, Zenica, Tuzla i Visoko su gradovi u kotlinama. Inverzija ne stvara zagađenje, ali ga zadržava iznad glava.
Ono što se u javnoj raspravi najčešće izostavi jeste da su ovi izvori različiti ne samo po veličini nego i po tome ko za njih odgovara. Domaćinstvo koje loži ugalj jer nema drugo grijanje donosi odluku iz nužde. Termoelektrana koja radi bez savremenih filtera i vozni park star dvadeset godina rezultat su politika koje se donose na sasvim drugom nivou i koje se mjere u godinama, ne u sezonama.
Zbog toga mjere koje se najčešće uvode kada indeks poraste, preporuke da se ne izlazi, besplatan javni prijevoz na dan-dva, apeli da se ne loži otpad, nisu beskorisne, ali su reakcija na simptom. Ne mijenjaju nijedan od tri glavna izvora.
Posljedice se ne mjere u neugodnosti. Dugotrajna izloženost sitnim česticama povezana je s respiratornim i kardiovaskularnim oboljenjima, a djeca i stariji su najizloženiji jer imaju najmanje rezerve. U zemlji koja i inače ima problem s dostupnošću zdravstvene zaštite, to je trošak koji se pojavljuje kasnije i drugdje, u bolnicama, u bolovanjima, u statistici smrtnosti.
Postoji i podatak koji ide u drugom smjeru i vrijedi ga navesti. Mjerenja pokazuju da kvalitet zraka u pojedinim periodima bilježi poboljšanje u više gradova, što znači da promjene nisu nemoguće. Gdje se ulaže u filtere, gdje se mijenja gorivo, gdje se obnavlja vozni park, brojevi reaguju.
Ono što se ne mijenja jeste redoslijed rasprave. Ona počne kada indeks poraste, traje koliko i inverzija, i završi se prije nego što iko postavi pitanje šta je urađeno od prošle zime.
Podaci: mjerne stanice zrak.ekoakcija.org, UNICEF izvještaj o kvalitetu zraka u BiH, Eko forum Zenica, Raskrinkavanje.ba.
