Postoji razlika između odlaska i iseljavanja, i ona se u Bosni i Hercegovini vidi u jednom podatku. Od 2013. godine do danas više od 80.000 građana formalno se odreklo državljanstva Bosne i Hercegovine. Nije riječ o ljudima koji su otišli na sezonu ili na ugovor od dvije godine. Riječ je o ljudima koji su potpisali papir kojim se odriču zemlje u kojoj su rođeni, najčešće zato što im država u koju su otišli ne dozvoljava dvojno državljanstvo.
To je najtvrđi mogući pokazatelj da odlazak nije privremen.
Procjene demografa i međunarodnih institucija govore da Bosnu i Hercegovinu godišnje napusti između 30.000 i 50.000 ljudi. Dio odlazi na privremeni rad, dio zauvijek. U periodu od 2013. do 2025. zemlju je napustilo između 400.000 i 450.000 ljudi, a prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH, u posljednjih desetak godina otišlo je oko 600.000 građana.
U zemlji koja po posljednjim procjenama ima nešto više od tri miliona stanovnika, to je svaki peti čovjek.
Destinacije su poznate i nisu se mijenjale. Njemačka, Austrija i Slovenija vode, a Hrvatska i Švicarska su odmah iza njih. Ono što se jeste promijenilo jeste ko odlazi. Nekada su odlazili građevinari, vozači i radnici u ugostiteljstvu. Danas sve veći udio čine visokoobrazovani kadrovi koji se zapošljavaju u informacionim tehnologijama, inženjerstvu i drugim strukama u kojima obuka traje godinama i plaća je društvo u kojem je čovjek školovan.
Povratak postoji, ali u obimu koji ne mijenja sliku. Procjenjuje se da se vraća između deset i petnaest posto onih koji odu. To znači da na svakih deset ljudi koji odu, njih osam ili devet ostane vani.
Projekcije koje iz toga slijede teško je čitati bez nelagode. Prema procjenama koje se koriste u demografskim analizama, Bosna i Hercegovina bi mogla zabilježiti smanjenje broja stanovnika od oko 46 posto, što je među najvećim gubicima u cijeloj Evropi. Ako se te projekcije obistine, u zemlji bi živjelo oko 1,2 miliona ljudi, a više od 40 posto njih bilo bi starije od 65 godina.
Takva struktura nije samo pitanje praznih sela. Ona određuje ko plaća penzije, ko radi u bolnicama, ko drži škole otvorenima i ko uopšte može da vodi privredu. Društvo u kojem svaki drugi stanovnik ne radi jer je u penziji nije održivo ni u zemljama koje su neuporedivo bogatije.
Ono što se u javnoj raspravi obično navodi kao uzrok, plate, po pravilu je samo prvi razlog koji ljudi izgovore. U istraživanjima se odmah iza njega pojavljuju drugi, i oni su konzistentniji. Nesigurnost radnog mjesta i rad bez ugovora. Zdravstvo u kojem se čeka mjesecima. Osjećaj da napredovanje ne zavisi od rada. Nepovjerenje da će se išta popraviti u razumnom roku. Kad se sabere, dobije se odluka koja se ne donosi zbog jedne stvari nego zbog zbira.
Zanimljivo je da odlazak nije ravnomjeran. Najbrže se prazne manje sredine i gradovi bez univerziteta i bez industrije, dok veći centri gube sporije jer ih djelimično popunjavaju oni koji dolaze iz tih istih manjih sredina. Rezultat je dvostruko pražnjenje, prvo prema gradu, pa prema inostranstvu.
Politike koje bi to usporile nisu misterija i primijenjene su drugdje. Poreske olakšice za povratnike, stambeni krediti pod povoljnijim uslovima za mlade porodice, priznavanje inostranog radnog staža bez administrativnog cirkusa, ozbiljna ulaganja u vrtiće i škole u manjim sredinama. Nijedna od tih mjera nije jeftina, ali sve su jeftinije od zemlje koja je izgubila polovinu stanovništva.
Za sada, jedini broj koji redovno raste jeste onaj s početka teksta. Osamdeset hiljada potpisa na papiru kojim se čovjek odriče države. Svaki od njih je pojedinačna odluka koju je neko donio nakon dugog razmišljanja, i svaki je konačan.
Podaci: Agencija za statistiku BiH, Unija za održivi povratak i integracije u BiH, demografske projekcije korištene u regionalnim analizama.
