Kad se u nekom gradu u Bosni i Hercegovini zatvori ambulanta, razlog je najčešće jedan i vrlo konkretan. Doktor je otišao. Nije riječ o racionalizaciji mreže, ni o nedostatku pacijenata. Otišla je jedna osoba i cijelo mjesto je ostalo bez ljekara.
Posljedica odlaska medicinskog kadra jedina je u cijeloj priči o iseljavanju koja se osjeti odmah, bez odgode, i to na ljudima koji ne mogu čekati.
Na drugoj strani te jednačine stoji brojka koja objašnjava zašto se to dešava. Njemački zdravstveni sistem u 2026. ima manjak od preko 200.000 medicinskih sestara, najveći deficit u historiji te države. Bolnice u Bavarskoj, Baden-Virtembergu i Sjevernoj Rajni-Vestfaliji ne čekaju da im neko dođe, nego regrutuju direktno u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji.
Uslovi koje nude prilagođeni su tako da uklone svaku prepreku. Poslodavac plaća kompletan postupak priznavanja diplome, kurs jezika i smještaj u prvih šest mjeseci. Za medicinsku sestru iz manjeg bosanskog grada, koja bi inače morala sama pokriti troškove koji idu u hiljade eura, to je razlika između razmišljanja i odlaska.
Bosna i Hercegovina je pri tome treća na svijetu po broju medicinskog osoblja koje odlazi u Njemačku, i prva među državama čije se diplome tamo priznaju. Prema dostupnim podacima, u posljednjih nekoliko godina blizu hiljadu i po ljekara, medicinskih sestara i babica apliciralo je za odlazak u tu zemlju.
Sam postupak nije brz ni jednostavan i to je nešto što se u razgovorima o odlasku rijetko spominje. Anerkennung, njemački postupak priznavanja diplome, traje tri do šest mjeseci. Najčešći ishod nije puno priznanje nego djelimično, uz obavezu polaganja stručnog ispita ili prolaska kroz prilagodbeni rad koji traje od šest do dvadeset četiri mjeseca. To je period u kojem čovjek radi ispod svoje kvalifikacije, uči jezik do nivoa na kojem može voditi razgovor s pacijentom o dijagnozi, i živi u zemlji u kojoj ne poznaje nikoga.
Dio njih odustane. Većina ne.
Postoje i naznake da se trend usporava. Ekonomija u Njemačkoj usporava, plate ne rastu tempom kojim su rasle, pa se dio medicinskog kadra, naročito iz Republike Srpske, rjeđe odlučuje na taj korak nego prije nekoliko godina. Da li je to pauza ili preokret, pokazaće naredne dvije do tri godine.
Ono što se u međuvremenu ne mijenja jeste ono što ostaje. Fakultet u Bosni i Hercegovini školuje ljekara šest godina, plus specijalizaciju koja traje još pet ili više. Taj trošak snosi javni budžet. Kada takav čovjek ode, zemlja ne gubi samo radnika nego i cijelu investiciju, a dobija je sistem koji za nju nije platio ništa.
Za pacijenta, sve to se svede na jedno pitanje. Koliko se čeka na pregled i ima li ko da ga obavi.
Rješenja koja se spominju uglavnom nisu sporna po sadržaju nego po tome što se ne provode. Povećanje plata na nivo koji zadržava barem dio kadra. Ozbiljno smanjenje administrativnog opterećenja koje ljekare tjera da pola radnog vremena provedu nad papirima. Jasan sistem specijalizacija bez čekanja od nekoliko godina. Ugovori o stipendiranju s obavezom rada koji su izvedivi, a ne kaznene odredbe koje se ionako ne mogu naplatiti.
Dok se to ne desi, računica ostaje jednostavna i za svakog pojedinca ista. Na jednoj strani je nesigurnost i plata koja ne pokriva ni osnovno, na drugoj poslodavac koji plaća sve, uključujući i stan.
Podaci: izvještaji o priznavanju stranih kvalifikacija u Njemačkoj, program Triple Win, Agencija za rad i zapošljavanje BiH, medijske analize odlaska medicinskog kadra.
