U Bosni i Hercegovini je 2024. godine poslovalo jedanaest priređivača igara na sreću, s 2.132 uplatna mjesta, uz to još dvadeset četiri automat kluba sa 94 poslovne jedinice i jedan kasino.
Dvije hiljade sto trideset dva mjesta na kojima se može uplatiti tiket, u zemlji od nešto više od tri miliona ljudi. Za poređenje, to je gušća mreža nego što je mreža apoteka.
Samo u Sarajevu registrovano je 183 aktivna uplatna mjesta. U općini Novi Grad ih je 77, u Novom Sarajevu 52, u Centru 35 i u Starom Gradu 19. U Banjoj Luci je, prema jednom pregledu, evidentirano oko 620 kladionica u blizini škola, što je podatak koji sam po sebi objašnjava zašto se problem ne rješava informativnim kampanjama.
Procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini ima oko 50.000 patoloških kockara. Ono što tu procjenu čini težom od same brojke jeste podatak koji ide uz nju. Većina njih počela je kockati dok je bila maloljetna.
Zakon zabranjuje maloljetnicima klađenje. U praksi se ta zabrana svodi na to hoće li radnik na uplatnom mjestu tražiti dokument, a on nema ni obavezu ni interes da to radi dosljedno. Kladomati, automati na kojima se uplaćuje bez ikakvog kontakta sa zaposlenim, dodatno uklanjaju i tu prepreku. U Federaciji BiH su široko dostupni, radno vrijeme je fleksibilno, a većina objekata radi od ranog jutra do kasno uveče, sedam dana u sedmici.
Finansijska strana priče objašnjava zašto se ništa ne mijenja. Jedini porez koji priređivači plaćaju jeste porez na dobitak, deset posto od iznosa koji igrač osvoji. To znači da se ne oporezuje ono što kroz sistem prođe, nego samo ono što se isplati. Inicijativa da se pređe na oporezivanje prometa, kako je uređeno u većini zemalja Evropske unije, postoji godinama i godinama stoji.
Zanimljivo je uporediti to sa susjedstvom. Hrvatska je nedavno pooštrila cijeli sistem. Igrači moraju dati identifikacioni broj pri uplati, kladomati se izbacuju iz kafića, uveden je registar isključenih igrača u koji se čovjek može sam upisati i time sebi zabraniti pristup, a oglašavanje kockanja je ograničeno. Bosna i Hercegovina do sada nije donijela slične izmjene.
Posljedice se ne vide u statistici priređivača nego u sasvim drugim evidencijama. U centrima za socijalni rad, kroz porodice koje ostanu bez plate prije petnaestog u mjesecu. U sudovima, kroz krađe i prevare počinjene da bi se pokrio dug. U bolnicama, kroz liječenje ovisnosti za koje u zemlji postoji vrlo malo kapaciteta. I u statistici razvoda, koja ovisnost o kocki ne bilježi kao razlog, ali je često upravo to.
Ono što ovu ovisnost čini specifičnom jeste to što nema vidljivih znakova. Alkohol se osjeti, droga se vidi. Čovjek koji je izgubio platu na tiketu izgleda isto kao dan ranije, i porodica najčešće sazna tek kad stigne opomena.
Mjere koje bi imale efekta poznate su i primijenjene su drugdje. Zabrana kladomata izvan namjenskih objekata. Obavezna identifikacija pri svakoj uplati. Registar samoisključenja. Ograničenje oglašavanja, posebno u sportskim prijenosima koje gledaju djeca. Udaljenost od škola propisana zakonom, a ne preporukom. I oporezivanje prometa umjesto dobitka, čime bi se dio novca vratio u liječenje.
Nijedna od tih mjera nije nova ideja. Sve postoje u zemljama koje su isti problem prepoznale ranije. Pitanje nije šta treba uraditi nego zašto se ne radi.
Podaci: izvještaji o poslovanju priređivača igara na sreću u BiH, pregledi uplatnih mjesta po općinama, uporedni prikaz zakonskih izmjena u Hrvatskoj.
