Potpredsjednik Vlade Crne Gore za vanjske i evropske poslove Filip Ivanović sastao se 9. oktobra s potpredsjednikom vlade i ministrom saobraćaja Sjeverne Makedonije Aleksandrom Nikoloskim. Tema razgovora bila je saobraćajno povezivanje dvije države.
U fokusu je bila realizacija avio povezanosti Podgorice i Tivta sa Skopljem. Riječ je o linijama kojih trenutno nema, pa putnici koji iz Crne Gore putuju u Sjevernu Makedoniju ili obrnuto moraju koristiti presjedanja preko trećih aerodroma ili drumski saobraćaj.
Pored avio saobraćaja, razgovaralo se i o potencijalima za razvoj željezničkog prevoza. Obje strane su potvrdile spremnost za nastavak otvorenog i konstruktivnog dijaloga.
Pitanje povezanosti unutar Zapadnog Balkana otvara se već godinama i redovno se pominje u kontekstu evropskih integracija. Države regiona međusobno trguju i putuju manje nego što bi se očekivalo s obzirom na geografsku blizinu, a jedan od razloga je upravo slaba saobraćajna infrastruktura.
Crnogorska željeznica raspolaže prugom Bar, Podgorica, Beograd, koja je jedina elektrificirana i koja prolazi kroz zahtjevan planinski teren. Povezivanje prema jugu i istoku, prema Albaniji i Sjevernoj Makedoniji, nije razvijeno u istoj mjeri, pa svaki razgovor o željeznici podrazumijeva ozbiljna ulaganja.
Politički kontekst sastanka je povoljan. Predsjednici dvije države, Jakov Milatović i Gordana Siljanovska Davkova, ranije su ove godine poručili da ostaju posvećeni jačanju bilateralne saradnje i evropskom putu regiona.
Za Crnu Goru ovakvi sastanci imaju i dodatnu težinu jer je u pristupnim pregovorima s Evropskom unijom najdalje odmakla u regionu. Regionalna povezanost je jedno od područja koja Unija prati kao pokazatelj spremnosti za članstvo.
Konkretni rokovi za uspostavljanje avio linije nisu saopšteni, a realizacija zavisi i od interesa aviokompanija, koje linije otvaraju prema procjeni isplativosti.
Avio saobraćaj unutar Zapadnog Balkana godinama je slabo razvijen upravo zato što su tržišta mala. Aviokompanije linije otvaraju kada procijene da će avion biti popunjen, a kratke relacije unutar regiona teško konkurišu drumskom prevozu, koji je jeftiniji i često brži kada se uračuna vrijeme na aerodromu.
Zbog toga se u regionu povremeno pokreće pitanje subvencionisanja pojedinih linija. Model u kojem država dio troška preuzima na sebe dok se linija ne stabilizuje primjenjivan je i ranije, s različitim uspjehom, pa se o njemu obično raspravlja uz pitanje koliko je takav trošak opravdan.
Željeznica otvara drugačiji skup pitanja. Infrastruktura u regionu je nasljeđe sistema građenog prije više decenija, a dionice koje nisu obnavljane ne dozvoljavaju brzine koje bi željeznicu učinile konkurentnom. Ulaganja te vrste mjere se stotinama miliona eura i rokovima koji se broje godinama.
Evropska unija kroz instrument za povezivanje finansira dio takvih projekata na Zapadnom Balkanu, ali uslovljava ih usklađivanjem propisa i otvaranjem tržišta. To znači da razgovor o prugama i linijama nikada nije samo tehnički nego podrazumijeva i zakonodavne promjene.
