Otvorite jutros bilo koji portal u regionu. Onda otvorite još pet. Velika šansa je da ćete pročitati istu vijest, često i iste rečenice, samo pod različitim naslovima i s različitim logom u uglu.
To nije slučajnost nego način na koji ovaj medijski prostor funkcioniše.
Kako to izgleda u praksi
Vijest nastane na jednom mjestu, u saopštenju policije, izjavi zvaničnika ili tekstu jedne redakcije koja je stvarno bila na terenu. Za nekoliko sati ista informacija je na dvadeset portala.
Negdje je naveden izvor, negdje nije. Negdje je tekst prepisan doslovno, negdje je preformulisan tek toliko da ne izgleda kao kopija. Naslov se u pravilu pojača, ono što je bilo „istraga je u toku” postane „šokantni detalji”.
Zajednički jezik, koji je najveće bogatstvo ovog prostora, ovdje radi protiv kvaliteta: sadržaj putuje bez prevoda i bez otpora.
Zašto se to isplati
Ekonomija je jednostavna. Novinar na terenu košta. Prepisana vijest ne košta ništa i donosi isti, ponekad i veći broj klikova jer je naslov agresivniji.
Portal koji ulaže u vlastito izvještavanje plaća put, vrijeme i rizik. Portal koji prepisuje objavi deset puta više tekstova u istom danu. Na kratke staze, druga računica izgleda bolje.
Šta se pri tom gubi
Prvo, provjera. Kad tekst pređe kroz pet redakcija, niko ne zna ko je posljednji provjerio da li je tačan. Ako je greška bila u originalu, ona se ne ispravlja nego umnožava.
Drugo, kontekst. Prepisuje se ono što je udarno, ne ono što objašnjava. Hapšenje se prenosi svugdje, oslobađajuća presuda rijetko igdje.
Treće, odgovornost. Kad su svi objavili istu stvar, niko nije odgovoran ni za šta.
Šta čitalac može
- Pogledajte ima li tekst naveden izvor i vodi li taj izvor negdje
- Provjerite datum, vijesti stare po nekoliko godina redovno kruže kao nove
- Ako je naslov izrazito emotivan a tekst kratak, pretpostavite da je prepisan
- Kad vas nešto zaista zanima, potražite original, obično je duži i mirniji
Šta medij može
Manje, ali bolje. Navesti izvor otvoreno kad se prenosi. Objaviti ispravku kad se pogriješi. Pratiti priču do kraja, ne samo do prvog dana.
To se ne isplati odmah. Isplati se onda kad čitalac počne birati gdje će čitati, a to se, prije ili kasnije, uvijek desi.
Kako prepoznati prepisan tekst
Nekoliko znakova je gotovo nepogrešivo:
- Tekst je kratak, a naslov velik. Dvjesto riječi ispod naslova koji obećava „šokantne detalje” znači da detalja nema.
- Nema nijednog vlastitog izvora. Nema izjave koju je redakcija sama uzela, nema fotografije s lica mjesta, nema imena novinara.
- Rečenice ne teku. Prepisan i djelimično prerađen tekst često ima nespretne prelaze, jer je mijenjan samo toliko da ne izgleda identično originalu.
- Ista fotografija svugdje. Ako je ista slika na deset portala, niko od njih nije bio tamo.
Zašto to nije bezopasno
Kad se greška iz jednog teksta prenese na dvadeset portala, ona prestaje biti greška i postaje činjenica. Ispravka, ako se uopšte objavi, ostaje na jednom mjestu.
Posebno je to vidljivo u crnoj hronici. Ime osumnjičenog objavi se prvog dana, kruži svugdje, a obustava postupka mjesecima kasnije ne dobije ni desetinu tog prostora. Čovjeku ostane ono što je internet zapamtio.
Šta se može drugačije
Ne postoji način da se prenošenje vijesti potpuno izbjegne, nijedna redakcija nema ljude na svakom mjestu. Ali postoji razlika između poštenog prenošenja i prepisivanja.
Pošteno prenošenje znači: izvor naveden jasno i s linkom, ništa dodano čega u originalu nema, naslov koji odgovara sadržaju, i praćenje priče do njenog kraja.
Prepisivanje znači suprotno od svega navedenog.
Na kraju
Čitalac danas ima moć koju ranije nije imao, može u tri klika provjeriti odakle je vijest došla. Što više ljudi to radi, to je manje isplativo prepisivati.
Mediji se mijenjaju onda kad se promijeni ono što publika prihvata. Ne prije.
Ovo je kolumna redakcije. Naše standarde možete pročitati u Uređivačkoj politici.
